Likovni program Mostarskoga proljeća 2026. – XXVIII. Dana Matice hrvatske nastavlja se u utorak 9. lipnja u 18.30 u Klubu knjige ‘Ivo Andrić’ u Mostaru izložbom ‘Doušće’ akademskoga slikara Ernesta Markote, jednoga od, kako napisa njezin urednik Dragan Marijanović, najcjenjenijih likovnih kroničara Neretve i njezinih zaobalja.
– Zašto baš Doušće? Jer se radi o jedinstvenom ambijentu koji se mijenja i dopunjava svakim sljedećom metrom vodenoga puta i od intenzivnijih, gotovo dramatičnih obzora, smiruje se i predaje moru; cijeli taj ambijent prate ista škrta brda i sve što živi i raste na njima i sve što živi uz rijeku i u rijeci i sve što je živo ondje gdje se doušće pretvara u ušće i najedanput sve morem postaje; dotle su iste crkvice, čempresi i nedjeljni usponi do njih. Da nije tog mora tu gdje jeste i da Neretva ne dolazi otuda otkuda dolazi, ništa ne bi bilo isto… – zapisao je, među ostalim, urednik Marijanović u predgovoru kataloga izložbe.
Markota je dosad izlagao na 20 samostalnih izložbi, nebrojenim skupnim, a bio je sudionik i brojnih likovnih kolonija. Njegov je likovni izraz, za koji je dobio brojne nagrade, naglašava Marijanović, neuobičajeno raznovrstan. Tih je, nenametljiv, kao i svi snažni umjetnici, slobodan.
Iza njega su brojni umjetnički angažmani, među ostalim, organiziranje izložbe likovnih radova umjetnika doline Neretve u Zagrebu, radio je kao kustos u Založbi kralja Tomislava u Čapljini (2006. – 2008.), autor je ilustracija za brojne zbirke pjesama, priče za djecu, ali i autor maskote Marka Krnjevala, što je, piše Marijanović, u našem zavičaju golema čast te kao takav nastavlja surađivati s čapljinskim i obližnjim karnevalima, prešućujući žal što se u karnevalskome zanosu njegova ostvarenja – pali!
Stalno radi na promicanju likovne kulture u Čapljini, surađuje s mostarskim HNK, izrađuje i aranžira pozornice za različite manifestacije, voditelj je radionica za djecu i odrasle, a u Uzdolu je izradio spomenik poginulim hrvatskim braniteljima.
Autor je animiranoga filma o Nikoli Tesli za Prirodoslovni muzej u Karlovcu, kao i animiranog filma ‘Nada’ o Ocu Hercegovine – fra Didaku Buntiću, koji je već osvojio nekoliko prestižnih nagrada diljem svijeta, a najznačajnija je svakako ona u Cannesu iz svibnja 2023. godine. Međunarodna velika nagrada za najbolji kratkometražni animirani film na prestižnome filmskom festivalu – 7th Art Awards tako je u Francuskoj pripala ‘Nadi’ u produkciji HKUD-a ‘Didak’, a autorski tim, osim Markote, čine i Pero Petrušić, Slavko Knežević te Gabrijel Prusina.
Markota radi vitraže i slike u crkvama diljem BiH i Hrvatske (među ostalim, i u Čeljevu). Autor je mozaika na javnim gradskim prostorima u Čapljina, izradio je murale na javnim površinama i spomen-obilježjima općine Čitluk i Grada Čapljine te je dugogodišnji sudionik, nekad i organizator brojnih međunarodnih likovnih susreta, simpozija i kolonija.
– Izložbom ‘Doušće’ umjetnik će nam dočarati svoje najnovije neretvansko-morske tematske preokupacije. To ćete morati doći pogledati i vjerovati mi na riječ! – zaključuje Marijanović.
Inače, izložba se organizira u suradnji s Klubom knjige ‘Ivo Andrić’.
UREDNIK MARIJANOVIĆ O IZLOŽBI ‘DOUŠĆE’
Saga o simbiozama i metamorfozama
Uvjeren sam da slikari najiskrenije i s najvećim stupnjem odgovornosti i suptilnosti, slikaju
dva objekta: ženu kojoj se dive i – zavičaj. Slikari se upuštaju u dočaravanje zavičajnih prizora u vremenu vlastitoga zrenja, kada na više načina utvrde svoje konačne stilove i odrede likovni put do kraja. Tada im se valjda na obzoru ‘ukažu’ prizori za koje jesu znali da postoje, ali bi ih likovni put obično vodio negdje drugdje, ondje gdje zavičaja nije. Tako razmišljam dok promatram ciklus u nastajanju ‘Doušće’, južnjačkog slikara Ernesta Markote, umjetnika koji je već poodavno utvrdio svoj likovni ugled, nadugo i naširoko. I koji je poput bremena dugo nosio zamisao o realizaciji tematskog likovnog ‘dojmovnika’ o vlastitom zavičaju, onom koji se proteže duž južne vode i uza se oblikuje jedinstvene ljude, njihovo nebo i nestvarno lijepu floru i faunu. Moglo bi se reći kako Markota prvi put posve predano ulazi u ovaj svijet koji ga je odgojio, s onom dozom odgovornosti koju podrazumijeva zahvalnost umjetnika za sve što mu je zavičaj priuštio i formirao ga kao čovjeka i umjetnika.
Zašto baš Doušće?
Jer se radi o jedinstvenom ambijentu koji se mijenja i dopunjava svakim sljedećom metrom vodenoga puta i od intenzivnijih, gotovo dramatičnih obzora, smiruje se i predaje moru; cijeli taj ambijent prate ista škrta brda i sve što živi i raste na njima i sve što živi uz rijeku i u rijeci i sve što je živo ondje gdje se doušće pretvara u ušće i najedanput sve morem postaje; dotle su iste crkvice, čempresi i nedjeljni usponi do njih. Da nije tog mora tu gdje jeste i da Neretva ne dolazi otuda otkuda dolazi, ništa ne bi bilo isto. Vjerojatno s nekim drugim ljepotama, ali, pošteno govoreći, delta Dunava i delta Neretve nisu isti. Jesu i biljke i ptice i ovdje i ondje, i lađe i ribe, ali nisu iste. Ni slikar ondje nije kao Ernesto. Dobar je, ali je drukčiji njegov senzibilitet i njegov likovni izraz i boje.
Njegove žene ispričale su najvažniji dio ovoga ciklusa: one su zajedno, rasterećene i predane rijeci i ušću u najmetaforičnijem smislu, one se pretvaraju u školjke, one su periske i mušule, one su šibane vjetrom, kišama i poviješću, ostale rađati budućnost. Kao i skorašnje more. I držati slikara budnim i buditi njegova sjećanja na sve što ih okružuje i što on s njima okružuje, u stalnom strahu da će sve jednom možda nestati, ne nekim kataklizmičkim činom, nee, jer tada bi ionako bilo svejedno, nego čisto ljudskom pohlepom, nebrigom i glupošću. Odavde do mora lađe su sve šire kao i rijeka. Oblutci sve manji. I sve rjeđi, polako se pretvaraju u prisjećanja; nekad su bili planina pa odlomina i stijenje pa kamen koji se stoljećima valjao, smanjivao i oblikovao evo baš dovde, a onda su taj tisućljetni ‘put oblutaka’; zauzdale brane, a bageri, kao lešinari, nahrupili na njih.
Markota prigušuje svoje motive kao da ih prikazuje u sumraku, zapravo ih tako naglašavajući. Naglašavajući i sjećanje i brigu. I tišinu iza koje se ‘čuje’ pjev ćuka.
Doušće je saga o simbiozama i metamorfozama…
JOŠ PONEŠTO O UMJETNIKU:
Ernesto Markota rođen je u Metkoviću 12. prosinca 1981.godine. (Od)rastao je u Čeljevu te je po toj zemljopisnoj logici osnovnu školu završio u susjednim Višićima. Srednju školu nije pohađao ni u Čapljini ni u Metkoviću, nego je bio izričit u zahtjevu prema ocu Filipu i majci Mariji: „Hoću u srednju likovnu školu u Mostar!“ Za djecu koja su se provlačila uz riječne vrbike, lovila ribu i bavila se poljoprivredom s obiteljima, smatrajući velikom čašću ako bi im se dopustilo upravljanje frezom, to je bilo neobično. Te otac i nije bio najsretniji. To će postati s vremenom.
Ernesto će nakon Srednje škole likovnih umjetnosti Gabrijela Jurkića u Mostaru tragati za likovnim usavršavanjem na ALU Sveučilišta u Mostaru u Širokom Brijegu, gdje će ostaviti snažan trag.
Profesionalno, tematski i duševno kroz karijeru, a tako je i danas, nije se odveć udaljavao od Neretve, njive i – djece. Osim pedagoških i podrazumijevajućih razloga za to, njegovi su motivi snažniji: motivirati djecu da se bave likovnošću i kulturom uopće. Nerijetko ga viđaju kako svoje razrede ‘vuče’ pokraj rijeke i svi nešto skiciraju i zapisuju. Želi da se njihov razvojni put događa jednostavnije nego njegov.
Neke od nagrada i priznanja: Rektorova nagrada za najboljeg studenta generacije, priznanje likovnih kritičara za radove nastale na brojnim likovnim kolonijama, nagrada za najbolje umjetničko ostvarenje u godini 2007. u području primijenjene umjetnosti, više međunarodnih nagrada i priznanja za animirani film ‘Nada’ (Ohrid, Cannes, Zagreb, Budimpešta; u Ohridu i Cannesu osvojio je prvo mjesto), dobitnik nagrada za desetak izabranih idejnih rješenja za poštansku marku…
– I redovito je na njivi, s frezom, naravno… – dodaje Marijanović, opisujući autora u najavi izložbe.
PR Mostarskog proljeća – Dana Matice hrvatske
Fotografije: MH Mostar
