O likovnoj umjetnici:

 

 

Anja Marić rođena je 1990. godine. Živi i stvara u Mostaru. Magistrirala grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu 2016. godine u klasi profesora Igora Dragičevića. Sudionica mnogih likovnih kolonija. Sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u BiH i inozemstvu. Priredila jednu samostalnu izložbu.  Članica Društva hrvatskih likovnih umjetnika FBiH od 2017. Članica Udruge Vrba od 2021. Voditeljica likovnih radionica osnovnoškolskog uzrasta u Udruzi za Downov sindrom Mostar tijekom 2018./2019. godine. Trenutačno radi u Zavodu za školstvo Mostar.

 

Predgovor Dragana Marijanovića o izložbi:

Sitnice savršenog života

Kad porastemo ili tek postanemo već starima i pokušavamo se prisjetiti kada smo to zapravo bili sretni, misli nas uglavnom vode do djetinjstva, u vremena kada sreću i nismo baš znali prepoznati, jer nas je naša infantilnost upućivala na mogućnost da nas sreća čeka u budućnosti. Obično se ispostavi da su naša očekivanja bila kriva. Jer smo spiskali godine u stvaranje izvanduševnog, izvanumnog i, hajdemo pošteno priznati – materijalnog. Tada se u nama pojavljuje zavist spram onih koji su život proživjeli u sretnom siromaštvu, s bogatstvima koja im stanu u srce i dušu, i ništa na svojim leđima nisu morali vući. Ali, što vrijedi naknadno kajanje kad već nismo njihove živote uzimali kao uzore za svoje, radije smo se ugledali na uspješne tipove života, one u kojima su ljudi ostvarivali sve što požele. Pa nam se u starosti opet prikazuju slike djetinjstva, vedrih igara i livada, neba i potoka, cvijeća i smijeha. No sunce ni nebo nikuda se pomaknuli nisu, mi smo se pomaknuli! Udaljili. I, premda jednostavna, ova je logika stalnim misterijem pri traženju odgovora – što to sreća zapravo jest. Svaka mudra knjiga kaže da je sreća u malim stvarima.

O tomu zbori i ova izložba Anje Marić, baš o tomu. O nesumnjivu privilegiju umjetnosti užitka u malim stvarima, a za male stvari ne moramo znoj liti, ni prolaziti goleme muke. Samo su nam male stvari uvijek nadohvat ruke.

“Dječji smijeh, obitelj, obiteljski ručak, šetnja, priroda, ljubav, sunčan dan, pjev ptica, kava s prijateljima, rijeke, kiša, zvijezde na nebu, zalazak sunca, cvijeće u mom domu…; ako uspijevamo uživati u tako sitnim zadovoljstvima, onda uspijevamo pronaći sreću. Biti kao dijete i u svemu pronalaziti sreću“, pojasnit će umjetnica jer ”odrasli mogu dosta naučiti od djece”.

Tako mi ona govori. Jer ima iskustvo čuvanja djeteta u sebi. Čak, da bi očuvala potrebu te dječje percepcije svijeta koji ju okružuje, dosjetila se originalnog parametra: svojoj je kćeri predložila da zajednički stave na platno sve što u tom trenutku osjećaju te izložba podrazumijeva i rad ovdje označen pod rednim brojem 5. Lako mi je bilo uočiti da je put od infantilnosti do sazrijevanja ipak puno lakši negoli prelazak iste te staze unatrag! Dijete živi to što slika, a zrela slikarica ipak mora prizvati sjećanja. Premda, ovdje smo dobili neku vrst kompromisa, budući da je Anja uvijek nastojala sačuvati to djetinje. Te si time olakšala život.

“Biti spontan, kao dijete. Biti opušten, kao dijete. Smijati se glasno i iskreno, kao dijete. Upravo to daje najljepše note životu koji živimo. Živjeti život kroz igru. Jer život je igra”.

Tako objašnjava ono što svi znamo, ali opet gledamo živjeti nekako drukčije, na način koji nam se čini ozbiljnijim, sve dok ne utonemo u duboke  zablude. Znači, kada bude posve kasno.

Ovim radovima Anja Marić želi “pokazati sebe, prikazati da je život ples između uspona i padova, vidjeti dobro i u trenucima kad smo na dnu životne spirale, pronaći uvijek razlog za smijeh, pokazati da materijalizam donosi samo trenutno zadovoljstvo, a sitnice život čine sretnijim”.

Ova je izložba likovna oda sitnicama savršenog života.