U sklopu Mostarskoga proljeća 2022. – XXIV. Dana Matice hrvatske Mostar u utorak, 10. svibnja u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače – Galeriji RONDO u 12 sati bit će otvorena izložba akademskoga slikara Davorina Briševca Okca Huda lađa. Inače, ovo je drugo predstavljanje umjetničkih djela Davorina Briševca na Mostarskome proljeću (prva izložba na programu Dana MH Mostar bila je još prije 10 godina). Njegov umjetnički rad karakterizira kratko zadržavanje u određenome likovnom izričaju, stalno istražuje i mijenja tehnike, stilove, teme…

Urednik izložbe je Dragan Marijanović.

Sponzor događaja je Elektroprivreda HZ HB.

Predgovor Dragana Marijanovića o izložbi:

ČIPKA DOBRA I ZLA

Nekako se čini, a djelomice i zna, da je jamačno najstariji odnos koji je obilježio nastanak čovječanstva, pa i vrijeme koje mu je prethodilo, onaj između Dobra i Zla. Jer jedno je uvjetovalo postanak drugoga. Jedno je poticalo drugo. I ništa nikada nije bilo tako povezano niti će biti, kao što su to Dobro i Zlo, strašna i nepojmljiva suprotnost koja jedna drugoj ne da prevladati. Stoga se ova tema, bezbroj puta spominjana u objašnjavanju svega što živimo, možda čini ispričanom, no ako je Dobra i Zla (od)uvijek, uvijek će biti i razloga za pogled na tu vječnu borbu. Primjeri, opisi i prizori te borbe puni su starih knjiga, zidovi bogomolja još čuvaju predrenesansne freske i slike majstora koji su ilustrirali taj vječiti sukob, istinabog, najviše one u kojima je pobjeđivalo dobro, jer Bog ima, a Sotona nema svoje hramove. I naraštaju vjernika i sljedbenika Dobra, na licu mjesta se, uz prikladne propovjednikove riječi, i vizualno mogu uvjeriti da se Zlo ne isplati I da će ga Dobro svakako pobijediti.

Kao što je sveti Juraj ubio zmaja, jer baš se Briševac pozabavio i tom biblijskom temom, kao i Sizifom ili Salomom, Don Kihotom, Ikarom, Ludim lađama, Prometejem… Sve je, dakle, u mitologiji ili svetim knjigama, pa se nakon tisuća godina više ni ne zna što je prije nastalo, mit ili Sveta knjiga, a za Don Kihota ćemo lako. Dio je to tema koje nam, na svoj način, predstavlja i akademski slikar Davorin Briševac Okac. Senzibilitetom koji je poznat samo onima koji ga pobliže poznaju, jer u životu i stvaranju, njemu je najvažniji vlastiti pogled na sve pa i na Dobro i na Zlo, između kojih se i on provlači, nekad teže a nekad lakše cijeloga svoga života. Tehnika koju je izabrao teška je poput ove mitske i biblijske borbe; trebao je za ispričati svoj dio price puno sitne čipke, svega što ostavlja mrežasti trag, trebao je čarapa I mrežastih vrpca kojih je pun svaki tržni centar i kojima je nakon uporabe smetlište krajnje odredište, ako u tom trenutku nije naišao Okac i izmijenio sudbinu materijala s kojima će, razvijajući svojevrsnu dramaturgiju prizora, koristiti crne raspršivače i efektima koje ostavljaju ta neobična sredstva i pomagala, čudnim lomljenjem pravokutnih formi, u svakom radu smjestiti kaos i srž sukoba, u središte svake slike. Tako mu priča dobiva i geometrijske obrise.

Rijedak i neobičan pristup; zalud to što je priča milijune puta ispričana i već odavno pospremljena u povijest Dobra i Zla kao gotova, naučena priča, no evo joj i Okac dodaje nove stranice. Dakle, ta priča nije gotova, niti će ikada biti. Jer njegov ždral eno leti ponad Starog mosta, a nije dobro kad ždralovi lete. Kažu mitovi.

Negdje, kada je nastajala baš ova i neke druge slike s ove izložbe, nad i po ukrajinskoj stepi Sotona se zaželio krvi – i eno je sisa li sisa!, a autor to nije mogao znati i planirati, te je njegova priča tako neplanirano, neželjeno, ali kolateralno, postala aktualna. Ostaje nam pogledati ovu izložbu i moliti da Sotona ne pobijedi.

Puno puta jest…

 

 

O umjetniku…

Akademski slikar Davorin Briševac Okac rođen je u Varešu 1957. godine. Obitelj se preselila u Bugojno gdje je Davorin završio srednju školu, a na Akademiji likovne umjetnosti u Sarajevu diplomirao je 1983. godine. Bavio se industrijskim dizajnom u Bugojnu, a pod rat se doseljava u Mostar i otad je stalno angažiran kao profesionalni scenograf u mostarskom HNK, gdje je surađivao s najboljim hrvatskim i regionalnim redateljima. Bilo ga je, bome, i na filmu. Kao scenografa, naravno. Kratko se zadržava u određenom likovnom izričaju, stalno istražuje i mijenja tehnike, stilove i teme. Nakon deset godina od prve, ovo je njegova druga izložba na Mostarskom proljeću – Danima Matice hrvatske. Nije vrijedan kroničar svega što je u životu radio te sam sam morao pronaći podatke o njegovih petnaestak samostalnih izložbi (i nije baš da trči za čestim izložbama!), skupnih je sakupio nešto više, najviše ga je pak bilo po likovnim kolonijama. Aktivan je član Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika Federacije BiH. Živi, radi i šeće psa Tonku – u Mostaru.