Na Maloj sceni ansambl HNK Mostar, u vlastitoj produkciji, u subotu, 20. svibnja s početkom u 20 sati izvest će predstavu Zid, prema motivima istoimenoga dramskog teksta autorice Ružice Aščić, u adaptaciji Dorotee Šušak, ujedno i dramaturginje, a u sklopu programa Mostarskog proljeća 2023. – XXV. dana Matice hrvatske Mostar.

 

Režiju potpisuje Christian Jean-Michel Jalžečić.

 

Igraju: Robert Pehar (Franjo, otac), Ivo Krešić i Ivan Skoko (radnici/grobari/voditelji/psiholozi), Sanda Krgo Soldo (Baba), Ana Franjčević (Anastazija, starija kći), Nikolina Marić (Ksenija, susjeda), Ana Ljubić / Rafaela Perić (Kalina, mlađa kći), Miro Barnjak (Branko, susjed).

 

DOROTEA ŠUŠAK O PREDSTAVI:

Izvorni dramski tekst Zid autorice Ružice Aščić, ujedno i prvonagrađeni tekst na natječaju HNK Mostar za najbolji suvremeni tekst mladih autora/ica, pred čitatelja i publiku donosi socijalno vitalne motive internaliziranih (psihoemocionalnih) i eksternaliziranih (materijalnih) granica koje rastvara raspadom triju generacija jedne obitelji. Započevši rad s ansamblom HNK Mostar, redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić i ja, uočili smo kardinalnu nužnost da Zid otvorimo i kolektivnoj suigri s izvođačima, aktualitetom Grada Mostara, suvremenom stvarnošću Europe te naposljetku i našim autorskim poetikama. U navedenom smo se autorskom radu, dosljedno inspirirali zaumnim toposima dramatičarskog uvida Ružice Aščić i tragikomičnošću kreiranih likova te smo odlučili „pitanje Zida“, beskompromisno postaviti i pred same sebe. Vrjednujući artističko mnogoglasje autorice, redatelja i izvođača/ica, prionula sam adaptacijskom radu čiji je finalni oblik premijerno zaigrao pred mostarskom publikom 2. srpnja 2022. godine.

 

Iz fabularne prizme, predstava Zid donosi plejadu likova jedne punokrvne obitelji: baku koja je u funkciji mater familias suočena sa sinovljevim pasivitetom te nestabilnošću svojih unuka; oca koji se lagodnije miri s tavorenjem i lelujanjem kroz život, negoli s preuzimanjem odgovornosti; kćeri koje tek načelno imaju grandiozne snove, ali su u njih spremne vrlo prosječno ulagati, kao i sina koji se nalazi kilometrima daleko od svih njih te susjede koji hiperboliziraju slabosti, vrline i fantazmagorije nuklearne obitelji. Na izvjestan način, posljednji je lik i lik majke koje nema, odnosno koja je preminula i iza sebe ostavila obitelj sa svim svojim mogućnostima i traumama.

 

U figurativnom smislu, sami je „zid“ posljednji materijalni ostatak stare užare i mjesto transgeneracijskog sjećanja obitelji čije rušenje prijeti ugroziti iluziju o stabilnom životu. U psihoemocionalnom transponiranju, „zid“ je, prije svega, prostor trajne projekcije. Zid je sjecište metafore individualnih i kolektivnih snova, nadanja, razočaranja, mogućnosti i žaljenja. Dakako, radeći ovu predstavu uz višeslojno razumijevanje za historijski i suvremeni vitalitet, „zid“ se konstituira i kao pitanje „granice“, „posttranzicije“, ili pak „komunikcijske disrupcije“ između ljudi.

 

Predstava Zid donosi dvije narativne strukture od koji je jedna ona fakcijska koja se nalazi u

prostoru stvarnosne visprenosti, ali i letargije obiteljskih odnosa, dočim se druga, narativna linija, iscrpljuje u fikcijskom prostoru farse, natkomentara predstave unutar predstave te imaginariju socijalnih sugestija koje se rađaju kroz likove „radnika“ na sceni.

Ovom podvojenošću i paralelizmom, predstava postiže ironijski odmak te suvremenu (intermedijsku) interpolaciju motiva, ali i umjetničkih formi koje pogoduju eksplikaciji unutarnjih svjetova likova i njihovih nestabilnosti, vrzmanja te disrupcija.

Moguće je reći kako ova predstava još jednom potvrđuje višestruko eksploatiranu Tolstojevu

rečenicu o tome kako su „Sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način“, a moguće je zaključiti kako ljudski individuumi čak i u razdobljima punine vlastite sreće, svjedoče višeslojnu podsvijest koja nas uvijek raslojava prepoznajući u sreći prisutnost tuge, kao i u tuzi, puninu entuzijazma življenja. Za kraj, uz poziv svim budućim gledateljicama i gledateljima, završit ću ulomkom monologa koji sam pisala za potrebe protagonista ove predstave: „Mene nitko nije propustio kroz ruke, ja sam sam otvorio šake jer bolje se pliva ispruženih dlanova, tako je veća površina. Ljudi koji brane i grade zidove, rade to jer je zidove lakše braniti, negoli otopiti stranice vlastitih lijesova. Najgore ti je samo puzati po utabanoj zemlji da bi te manje boljela koljena. Bolje žrtvovati koljena pa spasiti duh. Možda to netko od moje djece shvati. Možda netko od djece moje

djece to shvati. I to bi mi bilo dovoljno“.